Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS, poručuje da će nam, ako se epidemiološka situacija ne pogorša, te dođe do blagog otvaranja inopartnera prema nama i obrnuto, trebati najmanje godinu i po dana da dostignemo onaj nivo privredne aktivnosti sa kojim smo iz 2019. optimistično ušli u 2020.
Naglašava da postoji vrlo razložan i opravdan strah šta će se desiti na jesen, a pretpostavka je, kako kaže, da će situacija biti složena.
– Ako budemo imali pojačanu aktivnost virusa, mislim da će se situacija u realnom sektoru žestoko dodatno pogoršati i da će biti veoma teško očuvati radna mjesta, te dostignuti nivo radničkih prava. Sindikatu je važno da ta mjesta i plate radnika budu sačuvani, te da se što prije stvore uslovi za pregovore o povećanju zarada. Naime, i u jednom i drugom scenariju, mora se ići na povećanje plate. Tako ćemo, u onom gorem, zaštititi što veći broj ljudi, a u boljem stvoriti osnov za povećanje svih plata – ističe Mišićeva u intervjuu za Srpskainfo.
Da li je u ovoj situaciji, ipak, preambiciozno razmišljati o povećanju plata?
– Ako epidemiološka situacija bude pogoršana, biće žestoka borba da sačuvamo i to što imamo. Od vlasti će se očekivati da, kako znaju i umiju, obezbijede novac da se sačuvaju radna mjesta i da ne dođe do smanjenja plata. Ovaj scenario je veoma izvjestan, ali niko ne može da tvrdi kako će biti. Svi smo u strahu od neizvjesnosti.
A u slučaju povoljnijeg scenarija…
– Stvoriće se osnov da stvari pođu da se mijenjaju nabolje. Ako ne bude pada privredne aktivnosti i krene ugovaranje poslova, stvoriće se uslovi za povećanje plata. Međutim, sve preko noći opet može da bude u zapećku, a mi da se borimo za svako radno mjesto.
Koliko je radnih mjesta izgubljeno u epidemiji?
– Od 19. marta do 28. avgusta RS je ostala bez 11.781 radnika. Veliki broj je bio zaposlen na određeno vrijeme, i oni su radili pod pritiskom – budi dobar, ne buni se, radi što više, pa ćemo ti produžiti ugovor. I tako godinama. Sada kada je nestalo poslova, oni su dobili otkaz. Ovde treba dodati i ljude koji se još nisu stigli prijaviti na evidenciju ili se uopšte neće prijavljivati, a bili su u radnom odnosu.
Kakva je struktura otkaza?
– Na prvom mjestu je prestanak rada na određeno vrijeme – 4.860. Pretpostavljamo da bi, da nije bilo korone, bar za dvije trećine njih bio produžen ugovor i oni bi nastavili da rade. Slijede otkazi po osnovu tehnološkog viška – 3.703, a to su radnici koji su imali stalni posao, a otkaz su dobili zbog nedostatka posla i otkazanih ugovora sa inopartnerima.
Šta je sa sporazumnim prekidima radnog odnosa?
– Simptomatično je da su u pomenutom periodu sporazumni prekid potpisala 1.533 radnika. Naime, nije logično da je toliko njih u ovakvoj situaciji dobrovoljno raskinulo ugovor o radu, jer je mala vjerovatnoća da su našli bolji posao. U inostranstvo nisu mogli otići, jer su granice zatvorene. Ovdje je, očigledno, bilo raznih pritisaka. Jer, kad sporazumno raskinete radni odnos, poslodavac nema nikakvu obavezu prema vama, ni vi prema njemu.
U čemu je, onda, caka?
– Skoro 60 odsto radnika u RS nije sindikalno organizovano i značajan broj njih ne zna svoja prava. Tamo gdje imamo sindikat nismo imali smanjenje plata i otpuštanje, izuzev jedne firme u Modriči. Par naših članova je imao problem, i to smo rješavali. Čim je počela korona, vidjeli smo da ima bahatosti, a poslodavci su mahom raskidali ugovore o radu da radnik ne dobije ni otpremninu ni otkazni rok, ni naknadu sa zavoda za zapošljavanje.
Koje su grane najpogođenije?
– Prednjači prerađivačka industrija sa 2.431 otkaz, trgovina – 2.151, ugostiteljstvo – 1.233, ostale uslužne djelatnosti – 1.949. Kad je riječ o prerađivačkoj industriji, sa strepnjom čekamo jesen, jer su septembar i oktobar mjeseci kada se sa inopartnerima sklapaju ugovori za sledeću godinu. Već do početka novembra ćemo vidjeti kakva nam je sudbina za iduću godinu.
Kakva je situacija u trgovini?
– Trgovci imaju najveću dobit, a najviše otpuštaju. Neke stvari nisu baš logične. Prosječna plata u trgovini je jako niska, iako svi mi kupujemo, dok su robe široke potrošnje dominirale i tokom epidemije, kada smo kupovali i što nam nije trebalo i kada smo stvarali zalihe. Trgovci su jako puno radili, ali je njihova plata bila najniža. Neki su, nažalost, u koroni vidjeli šansu da se otarase svega onoga što im je bio višak.
Da li je, u pomenutom periodu, bilo novih zapošljavanja?
– Jeste. Zvanična statistika pokazuje da je razlika između broja otpuštenih i zaposlenih oko 2.500. Među tim ljudima ima i onih koji su dobili otkaz.
Ko je, generalno, najgore prošao u ovoj epidemiji?
– Ljudi koji su radili na crno. Svaka mjera koju je Vlada primijenila, odnosila se na radnike koji su legalno zaposleni. Te mjere jednostavno ne mogu da se primijene na one koji ne postoje, i koji su najveće žrtve u ovoj pandemiji. Kad je počela korona, mnogi poslodavci su bili bahati, umjesto da svi budu solidarni i da stvaramo uslove za neki novi početak.
Ko je pokazao najveću solidarnost?
– Po starom dobrom običaju, najsolidarniji su radnici, a najmanje oni koji imaju najviše para. Sramota je da je neko, ko je lane ostvario dobit od 10 miliona KM, prvi javno zakukao kako propada i kako mora otpustiti radnike. Pitamo se, može li nešto da se uzme iz te dobiti koju su zaradili radnici, da se malo stane sa investicijama, kako bi se ti isti radnici sačuvali?! Jer, ulaganje u radnike je ulaganje u još veću dobit.
Ima li poslodavaca koji su, po osnovu ostvarene dobiti, nagradili svoje radnike?
– Rijetki su poslodavci koji su nagradili svoje radnike i povećali im platu. Ima i pozitivnih primjera, naravno.
Kako biste ocijenili mjere Vlade RS za pomoć privredi u uslovima epidemije?
– One su dosta dobre, jer se u poređenju sa okruženjem, vidi da nismo najgori, odnosno, da se možemo svrstati u one koji su donijeli mjere na vrijeme i koji su na vrijeme reagovali. Da li je to dovoljno – nije, da li je moglo više – jeste. Ali, za to je mnogo ranije trebalo ispuniti uslove, u pogledu rješavanja sive ekonomije i temeljne kontrole poštivanja radničkih prava. Takođe, sada se pokazalo da je najniža plata spasila značajan broj radnih mjesta. To je jedna od dobrih mjera koje je Vlada donijela, a mi predložili.
Šta je sa pregovorima o povećanju najniže plate?
– Zakonska je obaveza da se o tome pregovara u posljednjem kvartalu. Mi smo 25. avgusta od premijera tražili tri stvari-Zakon o zaštiti zdravlja na radu, Strategiju zaštite zdravlja na radu i otpočinjanje pregovora o povećanju najniže plate. Sigurno ćemo sjesti za pregovarački sto, a vidjećemo kakva će biti reakcija poslodavaca i kako će se Vlada ponašati.
Kako ćete se vi ponašati?
– Mi imamo dovoljno argumenata i egzaktnih pokazatelja da 520 KM od 1. januara mora da bude više, a koliko, vidjećemo. Vlada mora biti dovoljno i odgovorna i hrabra da, bez obzira na bilo čiji stav, zaštiti svoje građane, svoje radnike, najugroženije kategorije sa najnižim primanjima. A posebno u ovakvoj situaciji.
Koji su još argumenti za povećanje minimalca?
– Pojedini poslodavci u pandemiji, u padu privredne aktivnosti, šire svoje proizvodne kapacitete i investiraju. Bravo, to je odlično i mi to podržavamo, jer će oni zaposliti nove ljude. Ali, nama je to signal da moramo da povećamo plate. Jer, ti poslodavci ne mogu da kažu da je radniku puno i 520 KM. Vlada je ta koja treba da vodi računa o svima nama i da presiječe kad zatreba, jer ima poslodavaca koji nikad ne bi povećali platu. Naravno, ima i onih koji racionalno razmišljaju. Definitivno, više je argumenata za povećanje, nego za nepovećanje najniže plate.
Šta vas najviše pogađa tokom pregovora o povećanju minimalca?
– To koliko je potrebno energije, dana i noći borbe da se plata poveća za nekih 50 ili 70 KM. To prati toliko ružnih riječi, konfliktnih situacija, ružnih naslova u novinama. Dakle, sve to, za povećanje od samo 70 KM?! Voljela bih da pregovori o povećanju minimalne plate budu otvoreni, pa da i javnost vidi kako to izgleda i kakvi su čiji argumenti.
Radnici na meti tihog pritiska
Dokle se stiglo sa Zakonom o sprečavanju uznemiravanja na radu?
– Uspeli smo da ga dovedemo do prvog radnog materijala, a sad je na Vladi da ga usvoji i pusti u skupštinsku proceduru. Naglasila bih da smo na ovom zakonu dugo radili i izboksovali ga uz mnoge peripetije.
U kojoj meri ima uznemiravanja?
– Naravno da ima tog tihog, nevidljivog pritiska. Poslodavci su nas ismevali, sa pitanjima – je l to znači da ne smemo da povisimo glas ili kažemo da žena lepo izgleda. Mi nismo mislili na to, nego na stvarni psihički i fizički pritisak na ljude.
Koje su njegove posledice?
– Sve više je psihičkih bolesti, gde stres prouzrokuje i karcinome, srčane, moždane udare. Naime, bolesti koje su nekad bile karakteristične za neko treće životno doba, sada se pojavljuju između 30 i 40 godina. Posledica konstantnog stresa je sigurno oboljenje, da li dijabetes, kardiovaksularna bolest ili nešto treće.
Zaštita na radu malo kome bitna
Da li ste zadovoljni nivoom zaštite zdravlja radnika?
– Sada se pokazalo koliko mi, u stvari, malo računa vodimo o zdravlju radnika i kako se o zaštiti na radu u javnosti priča samo onda kada se desi smrtni slučaj na radnom mestu. To je priča za jedan dan i idemo dalje. Većina poslodavaca ne vodi računa o zaštiti zdravlja radnika. Svi znamo da je zaštitna oprema maska, rukavice, vizir, koje ne treba da kupuju radnici. To je obaveza poslodavaca. Međutim, ima situacija da radnici moraju kupovati maske i dezinfikaciona sredstva, ali ima i poslodavaca koji su to svojim zapsolenima obezbedili.
Ima li pomaka na ovom planu?
– Izmene Zakona o zaštiti na radu, koje će do kraja godine biti usvojene i četvorogodišnja Strategija zaštita zdravlja na radu će bar normativno urediti stvar. Onda sledi teža borba, da to što je ozakonjeno bude primenjivo, te da bude sankcionisan onaj ko to ne primenjuje. Nažalost, zaštita na radu je malo kome prioritet.
Izvor: www.srpskainfo.com
