Danas je Sveti Sava, školska slava u Republici Srpskoj.
Danas vrijedne i pametne glave naših učenika i naših prosvetnih radnika predstavljaju svoj rad u slavu prosvetiteljstva, obrazovanja, duhovnosti, ljepote, umjetnosti i značaja njegovanja tradicije i važnosti učiteljskog poziva. I svakog Svetog Save, na dan školske slave, oni gore se sjete prosvetnih radnika i učenika, tu i tamo dodijele se svetosavske nagrade, tu i tamo oskudan aplauz za veliki trud i rad i beskrajnu ljubav u najsvetijem pozivu, koju neko od naših prosvetitelja dobije. I ove godine, umjesto čestitke, koju tradicionalno objavljujemo baš na ovaj dan, odlučili smo da uradimo nešto drugačije. Umjesto čestitke, pišemo pismo, iako je pisanje pisama već izgubljena tradicija. Ali mi smo čuvari tradicije i prosvetiteljstva, zato danas pišemo pismo ministru prosvjete i kulture Republike Srpske.
Poštovana ministrice prosvjete i kulture Republike Srpske,
Tačno je da u Republici Srpskoj žive i rade čestiti, kreativni i vrijedni prosvetni radnici. Tačno je da njihov rad svi ocjenjuju i svi sebi daju za pravo da ih svrstavaju u dobre, manje dobre, a neki Boga mi bez ikakvih argumenata i u loše. Neko će reći „pa dobro to je njihovo zanimanje“, a mi kažemo NE. Takve kvalifikacije, takvo ocjenjivanje, takvo ponašanje sistema i društva u kome živimo ne može se vezati uz ovaj sveti poziv. Nećemo da kažemo da nema onih koji manje dobro ili iznad svih očekivanja rade svoj posao, ali hoćemo reći da su temelji Republike Srpske u rukama i znanju onih koji stvaraju nove generacije, nove pametne mlade ljude, koji grade i gradiće Republiku Srpsku. I nekako, na ovaj dan, svi pokušavamo ili pokušavate da govorimo lijepo. Ali ako stvari posmatramo baš onako kako treba, realno, i da na ljestvici vrednovanja zajedno pronađemo prosvetnog radnika u Republici Srpskoj, uz povećalo, naći ćemo ga negdje na dnu.
Zašto je to tako? Zašto se danas prosvetni radnik koga svi procjenjuju, ocjenjuju i kvalifikuju, uz sav trud i zalaganje svakodnevno, čitav svoj radni vijek nalazi na dnu ljestvice vrednovanja tog rada? Nije problem što su svi ostali iznad njega, već je problem što je on zadnji.
Poštovana ministrice, lijepo je što danas uz ozareni osmijeh i aplauz, pozdravljate nagrađene prosvetne radnike i što uz ozareni osmijeh i stisak ruke, ako korona dozvoli, uručite tu nagradu. Nije lijepo i nije dobro da oni budu na dnu na toj ljestvici, gdje ta pozicija opredjeljuje nove naraštaje da sutra budu prosvetni radnici ili da ostanu na ovim prostorima. Zato, poštovana ministrice, bio bi red, da na prvoj sjednici Vlade Republike Srpske, sa dobrom energijom koju nosite sa svetosavske proslave, predložite da se prosvetnim radnicima vrednuje rad jednako kao i onim drugim koji se finansiraju iz iste kese, jer oni ne traže da budu prvi, već traže da budu jednaki sa onim drugim, koji takođe rade jednako važne poslove. Nemojte reći kako ih ima puno i kako je to puno para. Ima ih baš onoliko koliko ih treba. A treba ih više, jer nam treba više djece, jer nas treba više.
Da ne biste ostali zapamćeni kao ministar koji je sve to znao, a pri tom toliko učinio da se ispravi nepravda, mi u ovom pismu tražimo od Vas da se zauzmete za radnike u resoru koji vodite i da tim zauzimanjem izbrišete nepravdu koja već dugo traje. Znamo mi da u svečarskim trenutcima o novcu i materijalnom nije pristojno govoriti, ali evo mi mislimo da jeste veoma pristojno da se izjednače plate prosvetnih radnika sa drugim korisnicima budžeta i da je veoma pristojno da prosvetni radnik danas u Republici Srpskoj treba i mora imati platu od koje će sebi i svojoj porodici omogućiti bolji život.
Mi to mislimo iz dva razloga.
Prvi, jer je to sasvim u redu, a drugi zato što je to investicija koja se višestruko vraća cijeloj Republici Srpskoj. Zadovoljan i motivisan prosvetni radnik je čist dobitak za mlada pokoljenja i za cjelokupno društvo. Sve ove godine nismo vidjeli da se kroz Vaše zalaganje nepravda ispravi, osim kurtoaznih rečenica s vremena na vrijeme izrečenih na pritisak sindikata. Drugo se ništa nije promijenilo. I zato insistiramo, na to imamo puno pravo, da kao ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, zajedno sa nama i Vladom Republike Srpske, realizujete obavezu ujednačavanja plata radnika koji rade u obrazovanju sa drugim radnicima koji se finansiraju iz budžeta Republike Srpske. Znamo mi da ćete na naše pismo reagovati u dva pravca. Prvi je da na današnji dan nije lijepo i pristojno govoriti na ovakav način. Drugi je ono što slušamo godinama kako ima puno prosvetnih radnika i kako je to veliki zahvat u budžetu.
Tačno, treba novca! Zato Vam i pišemo! I tražimo to od Vas! Taj novac koji je potreban za izjednačavanje plata zaposlenih u obrazoavnju sa drugim korisnicima budžeta je zarađen novac. Ni previše, ni premalo. Baš onoliko koliko bi trebalo da bude na računu svakog ko radi u obrazovanju.
Lijepo je dobiti Svetosavsku nagradu, lijepo je dobiti aplauz, lijepo je i prija kad vam kažu da odlično radite svoj posao, da ste u moru odličnih ljudi vi „odličniji“, kažemo prija to, ali to je samo jedan mali broj, samo jednom godišnje. Svi prosvetni radnici tokom cijele godine ulažu beskrajnu ljubav, znanje, energiju i sve to što ulože se na kraju svake godine vidi kao rezultat. To su naša djeca, koja svake godine iz školskih klupa izlaze sa više znanja, bolje vaspitani, zreliji, pametniji i sposobniji za sljedeći korak u životu.
I zato, gospođo ministrice, ovo je možda i posljednja prilika i posljednja šansa, da uz aplauze koji danas odjekuju holovima naših škola i na onoj ljestvici sa početka ovog našeg pisma, bez povećala, u prvim redovima vidimo i zanimanje učitelj, nastavnik, profesor.
Srećan nam Sveti Sava, školska slava, sa boljom pozicijom u Republici Srpskoj za svakog prosvetnog radnika.
Dragan Gnjatić, predsjednik Sindikata obrazovanja, nauke i kulture Republike Srpske
