Pandemija je jasno pokazala : žene i dalje rade daleko više neplaćenih poslova od muškaraca. Međutim, četvorodnevna sedmica bi mogla da pomogne u promjeni ravnoteže
Žene u Velikoj Britaniji su tokom zatvaranja potrošile dvostruko više vremena od muškaraca na razvoj svoje djece i školovanje od kuće.’
Ovaj članak skoro da se nije dogodio. Jednostavno nisam imala vremena. Kao majka mališana i bebe stare 20 nedelja i kao radnica koja je trenutno zaposlena na puno radno vrijeme, vrijeme nije na mojoj strani. A vrijeme je ono što čini temu ovog članka – ili tačnije, nedavnog ponovnog oživljavanja interesa za smanjenjem radnog vremena vođeno iskustvima prepuštenosti, kratkotrajnog rada i rada od kuće tokom krize sa koronavirusom.
Prošlog mjeseca, najveći njemački sindikat – IG Metal – predložio je prelazak na četvorodnevnu sedmicu u pokušaju da zaštiti radna mjesta od potencijalnih ekonomskih posljedica pandemije Covid-19. Umjesto da otpuštaju radnike na industrijskim poslovima, tvrdilo se, kompanije bi trebalo da skrate radno vrijeme i umjesto toga ponude neki oblik naknade zarade.
Pozivi ove vrste dobivaju na snazi širom Evrope. Ove godine u Španiji, regionalna vlada Valensije naručila je istraživanje strategija smanjenja radnog vremena, stimulišući značajnu raspravu u lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj štampi. Nova finska premijerka Sana Marin dugo je bila zagovornica smanjenja radnog vremena i istražuje kako bi se sati na radnom mjestu mogli smanjiti na nacionalnom nivou tokom naredne tri godine, bez ikakvog smanjenja plata. U međuvremenu je u Velikoj Britaniji Kongres sindikata, koji predstavlja većinu britanskih sindikata, na sličan način podržao „četvorodnevnu sedmicu sa poštenom platom za sve“, a Laburistička stranka je obećala da će krenuti ka 32-časovnoj sedmici tokom decenije u svom izbornom manifestu 2019.
Tink tenkovi i grupe za kampanju kao što su Autonomy, the New Economics Foundation i četvorodnevna sedmična kampanja već dugo ukazuju na socijalne i ekonomske koristi povezane sa smanjenjem radnog vremena, od povećane produktivnosti i niže nezaposlenosti. Međutim, izvan ovih opštih društvenih dobara, sve tri organizacije ukazuju na prednosti za jednu određenu izbornu jedinicu: žene. Zapravo, žene su među najočiglednijim korisnicima svakog prelaska na četvorodnevnu sedmicu s obzirom na to da su kao grupa posebno „vremenski siromašne“: u svakoj evropskoj zemlji muškarci imaju više dnevnog slobodnog vremena od žena.
Međutim, bila bi očigledna greška kad bi se ta praznina uokvirila čisto u smislu sati obavljenog posla. Napokon, deficit slobodnog vremena ostaje uprkos činjenici da su žene češće angažovane na skraćenom radnom vremenu od muškaraca. U nekim slučajevima žene su primorane da spajaju različite honorarne uloge kako bi sastavile kraj s krajem. Generalno, međutim, privremena nejednakost takođe potiče od distribucije neplaćenog rada.
Sati, njega i koronavirus: Krize 2020. i 2008. godine
Pandemija je sve vratila kući. Kako su škole, jaslice, ustanove dnevnog boravka za odrasle i domovi za starije zajednice bili prisiljeni da zatvore vrata, oblici njege koje oni obično nude bili su vraćeni na porodicu. Brojne studije pokazuju da teret neplaćene njege i održavanja domaćinstva koje je stvorio Covid-19 nesrazmjerno pada na ramena žena. Jedan izvještaj ukazuje da su, nezavisno od njihove plate, zaposlene žene u SAD-u, Velikoj Britaniji i Njemačkoj više njegovale djecu nego muškarci sa sličnom zaradom. Studija Univerzitetskog koledža u Londonu otkrila je da su žene u Velikoj Britaniji potrošile dvostruko više vremena od muškaraca na razvoj svoje djece i školovanje u kući tokom zatvaranja.
Zapravo, u svakoj zemlji na svijetu za koju postoje podaci, žene troše više vremena od muškaraca na neplaćeni rad – u prosjeku 3,3 puta više. Ali kriza koronavirusa nije stvorila ove vremenske nejednakosti; nego je pogoršalo postojeći problem. Od kasnih 1970-ih, vlade su povukle podršku za veći dio poslova njege i održavanja koji ulaze u svakodnevni opstanak ljudi. To je naročito bio slučaj nakon krize 2008. godine, kada je vladina podrška uslugama poput brige o djeci, zdravstvene zaštite, bonova za hranu, stanovanja, dugotrajne njege i brige o starijima suočena sa usitnjenjem. Kako se država povlačila, a na tržištima su ovakve aktivnosti često bile neprofitabilne, očekivalo se da će porodice (ili, tačnije, majke, ćerke, sestre i ostali ženski rođaci) porasti kako bi udovoljili potražnji za njegom.
A žene su zaista i dalje odgovorne za glavninu neplaćenih poslova njege, čak iako su njihovi sati na plaćenom radnom mjestu sve više sustizali muške. Potsjećamo, u svakoj zemlji na svijetu za koju postoje podaci, žene troše više vremena od muškaraca na neplaćeni rad – u prosjeku 3,3 puta više. Čak i u većini rodno ravnopravnih zemalja, poput Norveške i Danske, žene i dalje obavljaju gotovo jedan i po puta više neplaćenih poslova od svojih muških kolega.
U ovom trenutku je učinjeno premalo za razumjevanje organizacije neplaćenog rada na njezi u domaćinstvima koja nisu u skladu sa cis-rodnim, heteroseksualnim nuklearnim porodičnim modelom ili za one koji se nađu otuđeni od bilo koje potencijalne unutarporodične zaštitne mreže. Čini se, međutim, sigurnim da mnogi članovi ovih konstitucija takođe trpe privremenu nepravdu. Slobodno vrijeme je resurs; trebali bismo se zalagati za njegovu pravičnu raspodjelu.
Četvorodnevna nedelja kao srebrni metak?
Uvođenje četvorodnevne sedmice, koja će se koncentrisati kao na sferu plaćenog rada, vjerovatno neće ponuditi jedno, direktno rješenje za borbe u domaćoj sferi ili transformisati život onih koji trenutno nisu zaposleni na puno radno vrijeme. Na nama je povezivanje različitih dijelova borbe – da bismo razumjeli kako se dom i posao, najamni i nenaplaćeni rad prepliću i informišu jedni o drugima. To je nešto čega je IG Metal očigledno dobro svjestan, složivši se 2018. godine da omogući svojim članovima da smanje radnu nedelju na 28 sati tokom dvije godine radi njege djece ili druge rodbine.
Jasno je da ne želimo situaciju u kojoj je kolektivna energija usmjerena samo na posao kako se to uobičajeno shvata, ostavljajući masivnu (i visoko rodno zasnovanu) sferu netaknutom i implicitno naturalizovanom. Prilika da se provede manje vremena baveći se plaćenim radom, bez gubitka prihoda, nesumnjivobi bila posebno dobrodošla onima koji su trenutno najviše iscrpljeni pružanjem neplaćene njege (naime, oni koji nisu bogati, bijeli , muškarci, zdravi, radno sposobni i bez zavisnosti).
Zbog toga nalaganje za kraćim radnim vremenom, koliko god to bilo presudno, treba shvatiti kao dio šire borbe za „vrijeme za ono što hoćemo“ – borbe koja uključuje smanjenje i preraspodjelu plaćenog i neplaćenog rada. Nadati se da će, nakon što ljudi imaju malo više vremena da zadovolje svoje osnovne potrebe i brigu o svojim voljenima i izdržavanim osobama, imati i vremena za potpunije učešće u građanskom i političkom životu, za ostvarivanje ličnih interesa i strasti i da transformišu odnose koji podupiru trenutnu organizaciju neplaćenog kućnog rada.
Što se mene tiče, imala sam sreću da u posljednjem trenutku napadnem nesanicu. Dok ovo pišem, moj partner i bebe su zdravi i u svojim krevetima. Ako se za mog života uvede četvorodnevna nedelja, možda ću moći da učestvujem u ovakvim debatama a da se borim da ne zaspim.
Napisala Helen Hester
Preuzeto sa
International Politics and Society
